Atheist Rap u Vintage Industrialu (foto: Nina Vrdoljak)
Nakon svega što se u Hrvatskoj događa posljednjih mjeseci, novi susret s legendarnim novosadskim pankerima došao mi je poput terapije, kratkotrajnog bijega u neku oazu normalnosti kakvih nam svakodnevno sve više ponestaje. Da u takvim razmišljanjima nisam usamljen, potvrdio je i nastup koji su u subotu održali u nakrcanom Vintage Industrial Baru.
U jednoj sam fazi, naime, stekao dojam da popularnost Atheist Rapa u našem gradu malo opada pa se tako sjećam dva koncerta održana negdje sredinom prošlog desetljeća u KSET-u i Malom pogonu Tvornice, prostorima čiji kapaciteti ne bi trebali biti dostatni za bend takvog značaja i renomea. Moje se slutnje, srećom, nisu pokazale točnima, što je postalo očito već na proslavi tridesetog rođendana grupe u fino ispunjenom Boogaloou, a s obzirom na solidan broj mladih koji se sinoć našao u klubu u Savskoj, čini se da ni u budućnosti neće imati razloga za brigu.
Prije Dr. Popa, Raduleta i ekipe na pozornicu su se popeli njihovi sugrađani 5 minuta slave, no kako sam ih bio prisiljen propustiti, večer je za mene započela nastupom koprivničkih One Step Away, skraćeno OSA. Riječ je o kvartetu čije ime po raznim najavama i plakatima viđam već dvadeset i kusur godina, ali su me njihova tri albuma najvećim dijelom uspjela miomići.
One Step Away (foto: Nina Vrdoljak)
Tu ću grešku morati čim prije ispraviti i bolje se upoznati s diskografijom benda koji vrlo smisleno i uvjerljivo spaja utjecaje melodične kalifornijske škole s nasljeđem domaćih punk veličina kao što su Hladno pivo, KUD Idijoti, Goblini pa i sami Atheisti. Navedeno povremeno proširuju ponekim izletom u ska ili klasičnije rock rifove, ali i efektnim prijelazima i promjenama tempa kojima nepogrešivo upravlja Marko Kuhar, u zadnje vrijeme najpoznatiji kao bubnjar Šize.
Atheiste nisam gledao od spomenutog obljetničkog giga u Boogaloou, a da je od tada prošlo stvarno dosta vremena dokazuju i promjene u postavi. Umjesto dugovječnog bubnjara Aleksandra Milanova Acketa u Zagrebu nam se po prvi puta predstavio Nebojša Ćato, dok drugu gitaru svira Raduletov sin Branko Radusinović. I Pope je donedavno također bio izvan stroja zbog zdravstvenih problema, no ništa od navedenog nije ostavilo traga na samoj svirci.
Atheist Rap u Vintage Industrialu (foto: Nina Vrdoljak)
Koncerti Atheist Rapa spadaju u kategoriju onih koji nikad ne razočaraju, ponajprije zato što možete biti sigurni da ćete čuti barem 10-15 pjesama koje među njihovom sljedbom već odavno imaju status evergreena. Pritom je važno napomenuti da su do istog statusa dobacile i stvari, uvjetno rečeno, novijeg datuma, primjerice uvodna “Momci se vraćaju u grad“ i “Drugo pakovanje“ s “Überlaufa“ ili singl “Superstar“ objavljen 2024. godine.
Stihovi zadnjespomenute skladbe poput ovog koji sam posudio za naslov i “zreli smo i svesni svoje generacije / prešli smo tačku povratka – nemamo više izbora“ predstavljaju pogled unatrag i svojevrsnu mini biografiju benda, ali prilično precizno opisuju i dobar dio publike u Vintageu, točnije nas koji ih pratimo od samih početaka.
Tijekom dva sata svirke podsjetili su nas da je realnost bivših jugoslavenskih republika nerijetko luđa i bizarnija od bilo koje njihove zajebancije, dobili stotine pratećih vokala u ranim ubodima “Wartburg limuzina“, “Štrikanje“, “Dr. Pop“ i “ORA“ te izveli dvije obrade, “Minijaturu“ najvećih im uzora KUD Idijota i “Krokodili dolaze“ Električnog orgazma koju su u svibnju prošle godine snimili brojni muzičari iz čitave regije u cilju borbe protiv agresivnog reklamiranja kockanja. Radule, nešto manje i basist Leki, mikrofone su iskoristili kako bi ponovno upozorili da borba za normalan život i kod njih i kod nas vjerojatno još dugo neće prestati, što nikako ne znači da trebamo odustati.
Slušajući pjesme poput “Novosadski vašar“, “Pritilend“ ili “Spitzerboys“, iznova sam primijetio poveznicu sa Zabranjenim pušenjem, u smislu da su i Atheisti čitavu nekadašnju Jugu, ili barem one naklonjene punku, upoznali s felinijevski opičenim lokalnim likovima i običajima. Usprkos tome, ostale su, djelomično i zbog zajebancije s repanjem koje je svakako jedan od zaštitnih im znakova, originalne i drugačije od bilo čega na sceni. A to je nešto čime se može pohvaliti jako malo bendova.
Vest preuzeta sa: https://ravnododna.com/atheist-rap-u-vintage-industrial-baru-zivi-brzo-umri-mlad-odavno-nije-opcija/
